Intervju s Ivankom Ferenčić Martinčić

 

 

 

 

 

Innamorata: Zašto pišete?

Pisanje je moja terapija. Život je pun tolikih situacija koje ne možemo kontrolirati, a za tipkovnicom je sve moguće i sve savršeno u mojoj kontroli.

Innamorata: Zašto baš fantasy žanr?

Nikad me nisu privlačile priče, pritom mislim i na knjige i filmove, koje nemaju baš ništa fantastično u sebi. Uživo uvijek imamo dosta drame, zar ne. Moja ljubav prema svemu čarobnom, fantastičnom i znanstveno fantastičnom potječe iz obitelji, jednostavno odrasla sam u obitelji obožavatelja svega od Star Warsa i Star Treka do Marvela.

Innamorata: Za koga pišete?

Uvijek, bez iznimke, pišem prvo za sebe. Kad su u pitanju terapeutske bajke i baštinske priče, onda su mi i moja djeca važan dio procesa pisanja. A kod pisanja za odrasle, mama i sestra. Njih dvije ne smatram beta-čitačima, nego produžetkom svojeg unutarnjeg monologa.

Innamorata: Kad ste počeli pisati?

Izmišljam priče od kad znam za sebe. Kako sam ih počela zapisivati, zaista ne znam. Samo sam odjednom imala priču koju sam željela ponuditi izdavačima i u vrlo kratkom vremenu Matilda i vještičji mačak ugledala je svijetlo dana. Nakon toga, više nije bilo natrag.

Innamorata: Tko od autora je utjecao na Vas?

Luise McMaster Bujold je apsolutna kraljica koja i nezamislivo dosadne koncepte pretvara u knjige koje jednostavno progutaš. Njena serija o Vorkosiganima skakala je kroz žanrove od space opere do gotovo socioloških studija i nekih od najromantičnijih ljubavi koje sam ikad čitala.

Guy Gavriel Kay u svojim je alternativnim povijesnim romanima savršeno dočaravao kako jedan obični dan može u trenu postati prekretnica života, društva i povijesti. Njegovi likovi su časni i plemeniti i to su vrline koje književnost ima dužnost održati na životu. Kad razmišljam o svojem pisanju, to želim. Želim pisati kao ti velikani.

Innamorata: Što biste željeli da ljudi kažu o Vašim djelima?

Da su ih zabavila i da su im skrenula pažnju na nešto o čemu možda nisu razmišljali. Čitanje treba biti svojevrsna čarolija. Želim da moje priče budu lake i neopterećujuće, ali da ipak zapale onu iskru topline koja se pamti nakon što se korice zatvore.

Innamorata: Koja Vam je Vaša knjiga najdraža?

Danas, Priča o vitezu i Martinu. Nastala je od čistog entuzijazma i ekipice ljudi koji su rekli „idemo” iako nismo znali što radimo. Ispala je iznad svih naših očekivanja. I priča, i ilustracije, i najvažnije od svega, iskustvo koje nas je tako puno naučilo.

Innamorata: Koliko šalica kave popijete dok pišete?

Ne želim da moja doktorica slučajno pročita ovaj odgovor.

Innamorata: Pišete li danju ili noću?

Oboje. Više noću. Ali rad na pričama ne događa se samo za tipkovnicom. Većinu vremena me prate kroz cijeli dan, što god radila, dok god ih ne završim.

Innamorata: Što će biti tema Vaše iduće knjige?

Za djecu, pustolovina jedne plišane mace iza kulisa kazališta. To će biti treća i posljednja u seriji slikovnica o ustanovama kulture. Za odrasle upravo sada završavam još jedan roman o Redu vitezova čuvara za sve one koji nakon Krvi mojih predaka budu željeli još malo vremena provesti u društvu tih „neljudi”. U isto vrijeme radimo i na novoj stručnoj knjizi, svojevrsnoj suprotnoj verziji Bilješki dječjeg knjižničara.

Innamorata: Koja Vas je od Vaših mnogobrojnih knjiga najviše nadahnula?

Rad s UN Women organizacijom na inicijativi Awake not sleeping, u sklopu koje je izašla internacionalna zbirka bajki za djevojčice osnažio je moju vjeru u bajke. Revitalizacija naših narodnih bajki, terapeutske bajke i moderne bajke za modernu djecu koje će počivati na arhetipovima i Bettelheimovom poimanju „prave bajke” – to su tekstovi koje želim nastaviti pisati.

Innamorata: Vjerujete li da će Vaša djela preživjeti?

Nemam nikakvih očekivanja. Mislim da želim uživati u pisanju i druženju s čitateljima. Sve više od toga čini mi se pohlepnim za priželjkivati.

Innamorata: Pokušavate li utjecati na svoje čitatelje i, ako da, na koji način?

Mislim da moje profesionalne deformacije definitivno ulaze u tekstove. Bilo da čitateljima nastojim skrenuti pozornost na baštinu, različitosti, ili samo stalno stavljam knjige i knjižnice pod reflektor… Da, nastojim ljude podsjetiti na teme koje su meni uvijek u fokusu.

Innamorata: Prepravljate li često svoje tekstove?

O da. Konstantno i bez prestanka do momenta dok ne odu u tisak. Nakon čega radije ne bih više čitala jer više ne mogu ništa popraviti.

Innamorata: Što mislite o svojim također poznatim kolegama piscima?

Ponekad mi se čini da Hrvatska nema jednu književnu scenu nego nekoliko njih. Upoznala sam doista divnih ljudi. Ako nemaju problema s egom, pisci su uglavnom otkačeni i zabavni ljudi s kojima je užitak družiti se. Veliki sam obožavatelj nekih naših autorica, i smatram se stvarno sretnom i povlaštenom kad dobijem na čitanje rukopis ili recenzentski primjerak.

Innamorata: Pišete li rukom, na pisaćem stroju ili odmah u računalo?

U računalo. Ponekad zapisujem neke misli na papiriće ili u rokovnike, koji mi se nađu pod rukom. A ako se takav neki trenutak dogodi, on je onda bez sumnje ključan u priči na kojoj radim.

Innamorata: Kako reagirate kada napadaju Vaše knjige?

Ne doživljavam to dramatično. Uvijek nastojim naći nešto konstruktivno u kritikama ako se može. Ponekad se ne može. Primjerice prigovor da se radnja „Krvi mojih predaka” ne događa u Hrvatskoj i nema likova s domaćim imenima bio mi je izvor slatke i vrlo inatljive inspiracije za neke epizode u nastavku. Naime, ako imamo tajnu organizaciju koja djeluje u cijelom svijetu, što bi takva organizacija radila u našoj maloj zemlji? Moramo li zaista imati Baricu i Šefa da bismo objavili knjigu u Hrvatskoj? Na neke prigovore jednostavno slegnete ramenima, i idete dalje.

Innamorata: Jesu li Vaša djela autobiografska?

Nimalo. Ja sam mala okrugla knjižničarka s artritisom, moje kompletno poznavanje borilačkih vještina proizlazi iz štreberskog gledanja filmova i istraživanja on line izvora. U pisanju se uvijek posuđuje od života, ali ti detalji svode se na sitnice, motive, poštapalice koje i nesvjesno ubacujemo u tekst. Primjerice, silno si želim cpt. Marvel jaknu kakvu nosi junakinja Krvi mojih predaka.

Innamorata: Kao umjetnik, osjećate li potrebu voditi raskalašen život?

Ne. Tko bi imao vremena još i za to. Vjerujem da smo mi država u kojoj gotovo i nema pisaca. Imamo profesore, urednike, novinare, vlasnike kazališta, vlasnike izdavačkih kuća, ljekarnike i uredske radnike – koji onda još uz svoj posao i pišu. Ali gotovo nitko ne zarađuje za život isključivo pisanjem. Mi smo pisci u fušu. Pisanje je side hustle, hobby, ovisnost… Bilo bi divno smatrati samu sebe piscem i živjeti samo taj život. Ali ja sam pisac u trećoj smjeni. Nakon jedne odrađene na radnom mjestu knjižničara, a druge one u ulozi života – mame.

Innamorata: Usput, kako biste definirali sebe kao pisca?

To još ne znam. Vjerujem da i moji čitatelji čekaju da se definiram jer  je ovo skakanje s dječje na odraslu  i stručnu publiku, s bajki na fantasy, s pripovijedanja na trilere i meni samoj teško ponekad pratiti. Još uvijek sam sebična i ne želim se definirati, želim nastaviti eksperimentirati i igrati se. Vjerujem da, dok god je meni zabavno, bit će i čitateljima